U spomen na pajdaša Mladena obnavljam kako sam ga ja, kako smo ga mi Novigraci, zapamtili:

„Život je lug, svibanjski lug, po kojem hodaju konji i žene.

Svakako moram spomenuti, nama posebno važnog, jednog od zadnjih izdanaka časne loze Trnski: novinara, TV urednika, putopisca, pisca Mladena Trnski. U zadnjem desetljeću života Mladen je često boravio u Novigradu i okolnim selima nastojeći ispuniti obećanje dano svojim korijenima da drugima „otkrije“, ovaj godinama zanemarivani i tajnoviti kutak domovine, našu Podravinu.

Naime, dugo, predugo je u akademskim, kulturnim, a naročito u medijskim krugovima spominjano Zagorje, Slavonija, ponekad Međimurje........, a Podravina kao da ni ne postoji. Mladen je uporno, svojim autoritetom poznatog i priznatog umjetnika i baštinika svojih slavnih predaka, razgrtao tešku dravsku maglu i odjednom su se naširoko ukazala naša starinska sela, naše kleti, trsja i ledine. Bio je fasciniran našim ljudima. Vidio ih baš onakvima kakvi u stvarnosti i jesu. Sa onim širokim, žuljevitim rukama, kakve prevelike i nezgrapne slikaju slikari svih škola naivne umjetnosti od Hlebina do Đurđevca. Ljude težake, koji usprkos prebogatoj tradiciji i pokoljenjima čuvanih običaja, grčevito vjeruju jedino u život. I to u život koji se živi danas. U život koji se, bez ustezanja i uljepšavanja, može svakom javno pokazati. Ushićivala ga je, tokom vremena, otkrivena spoznaja da u sebi nosimo neizbrisivu urođenu sjetu i smisao za nepostojeće. Strpljivo i oduševljeno slušao je i bilježio priče starih goričara koji su pamtili vrijeme kada je Komarnica tekla u svim godišnjim dobima, a voda joj je bila hladna i zrcalno bistra. Pa su povremeno, vraćajući se iz gorica svojim domovima, oko ponoći, nakon teškog rada i pokoje kupice vina viška, sa komarničkih mostova, u vodi punoj ljeskave mjesečine, opažali potočne vile kako se kupaju, igraju, kikoću i mame ih u hladne, bistre dubine. Pisao je Mladen o svemu iz naše prošlosti i sadašnjosti. O našim sramežljivo spominjanim vrlinama. Kako smo zaustavljali silne Tatare, Osmanlijske ratnike, kako smo proživljavali u drugom svjetskom ratu, pa početkom devedesetih.... I kako nikad i pred nikim nismo napuštali svoje domove. A mi smo se Mladenu željeli oduživati uručujući mu zahvalnice, kolajne, plakete za dane općine, na proslavama Valentinova, smotrama folklora i u svim drugim mogućim prigodama. Sve je to Mladen s radošću primao, ali ispada da mu je najdraža bila jedna sasvim slučajna i uzgredna zahvala: kada smo o njemu pisali jedan mali osvrt u našem lokalnom glasilu „Novogradec“ naveli smo, između ostalog, citat dijaloga jednog starog, zaboravljenog Ruskog pisca, za kojeg smo smatrali da najbolje opisuje čovjeka Mladena. U dijalogu jedan sugovornik pita: „Što je za tebe život“, a ovaj odgovara: „Život je za mene lug, svibanjski lug, po kojem hodaju konji i žene“. Eto, tako smo mi vidjeli Mladena, a on nam je na tome bio neizmjerno zahvalan.“

Zdravko Brljek – Brčo